Goli otok

Goli otok – nismo baš sigurni od kuda nam ideja za ovaj izlet, ali nekako je ispalo da smo pogodili u sridu.
Ne radi se o planinarskom izletu, ali ovaj izlet je jedno neponovljivo iskustvo.
U samom početku istraživanja naletili smo na jedno ime – Sanjin Patalić. Ne, nije on jedan od onih koji su kao  zatvorenik ili čuvar proveli vrijeme na Golom. Sanjin je mladić, koji već skoro 20 godina provodi vrijeme u istraživanju Golog otoka.
Neovisno o političkom sistemu i svime što na ovakva mjesta ponekad baci krivu sliku i nepotpunu priču Sanjin istražuje, skuplja i dokumentira fizičke dokaze tog vremena, ali i kroz razgovor i priču s dionicima stvara temelj za jedno neponovljivo iskustvo.
Njegova priča počela je vrlo zanimljivo. Kao vrlo živahno dijete, a u doba njegovog odrastanja nije bilo Hrabrog telefona i sličnih boraca za prava živahne djece, često su mu prijetili odvođenjem na Goli otok. Budući da je iz blizine njegove kuće u Loparu pogled pucao na Goli, a susjedi su mu bili čuvari ovog ozloglašenog zatvora, mašta je napravila svoje. Ispitivao je susjede/čuvare, razmišljao kako su zatvorenici mogli pobjeć, kako je izgledao „preodgoj“ takvih kao on i slično.
Sa Sanjinom se nalazimo u Loparu, od kuda kreće ovaj izlet.

Svoj rad kroz obrt Pato’s Logic bazira na tri osnovna načina prenošenja informacija:

• Logos označava razum i informacije – ono što znamo i možemo dokazati
• Patos su osjećaji i emocije – ono što publika osjeća
• Etos je karakter i vjerodostojnost govornika – moralni autoritet i etičnost

Kroz početak izlaganja i opis puta Sanjin nam daje Logos – odnosno informacije temeljene na onom što je činjenično i potkrepljeno dokumentima, slikama i dokazivo.
Potom slijedi izlaganje i vođenje kroz razgovor o načinu postupanja sa zatvorenicima i njihovim emocijama, kao i doživljaj čuvara i svih dionika.
A dojam ili Etos je na nama.

Zašto Goli otok?
Ne što se tiče izleta, nego zašto je Tito odabrao Goli otok za one kojima je u to doba bio namijenjen.
Prvenstveno ovo je bio politički zatvor i lokacija je odabrana zbog svoje udaljenosti od željezne zavjese. Bijeg iz zatvora, zbog njegova okruženja bio je gotovo nemoguć. Kao prvo staljinistima je bio jako udaljen, trebali bi proći gotovo cijelu Jugoslaviju da bi spasili svoje pristaše, a individualni bijeg je onemogućavala geomorfologija okolnog područja. Rab i Prvić koji su najbliži Golom otoku tu su kao prirodni zidovi i zaustavljaju svaki pokušaj bijega svojim strmim i nepristupačnim liticama.  Na kopnu je kao treći zid – Velebit. Preplivati Velebitskim kanalom do kopna je gotovo nemoguća misija, što zbog jakih struja, koje se tvore iz vrulja podno Velebita, što zbog poznate bure, koja svoju snagu pokazuje u gotovo svako godišnje doba. Razdoblje političkog zatvora trajalo je od 1949. do 1956.
Logor se nakon 1956. transformirao u kazneno-popravnu ustanovu.

O razdoblju nakon 1960. mislim da se premalo zna i da se premalo spominje.
Od 1960., pa sve do kraja rada 1988. Goli otok je i dalje zatvor, ali i preodgojni centar za kriminalce i maloljetnike. Sve je manje političkih zatvorenika, a sve više klasičnih prijestupnika, s naglaskom na maloljetnike.
Postojanje bolnice i psihijatrijske ustanove omogućilo je procjenu zatvorenika i ponudilo maloljetnicima mogućnost školovanja.
Tu su se školovali stolari, bravari, kamenoklesari i mehaničari, a postojala je i ugostiteljska škola, koja je bila vrlo poželjna s obzirom na razvoj turizma u Jugoslaviji.
Možda nije najbolji izraz školovanje, nego „preodgoj“.
Iako svi Goli otok vežemo za kamen, na otoku su postojale četiri industrije.
Osim kamena bile su tu i brodogradnja, metalna i drvna industrija.
Postojale su dvije firme, sa nekim lažnim sjedištima: „Mermer“ i kombinat „Velebit“.
Nitko u to doba nije znao, a kupio je suvenire, namještaj, ali i jako popularne u to doba terazzo pločice, koje se i danas nalaze u brojnim ustanovama širom ex Yu prostora. Također izvoz proizvoda je bio vrlo jak kroz zemlje nesvrstanih, tako da ni deviza nije falilo.
Pitanje je da li je otok imao potpunu samodostatnost, unatoč tome što je bilo uzgoja životinja za prehranu, povrća nije nedostajalo, a i pekao se kruh. Pitka voda se dopremala s Raba, ali i izgrađena su spremišta kišnice, tankovi s vodom su na više mjesta.

Raspad Jugoslavije je nekako odlučio o prestanku postojanja Golog otoka. Neke modernije metode rehabilitacije maloljetnika, izlazak Slovenije iz jugoslovenskog pakta i raspad bivše države napravili su svoje.
Neko vrijeme (do 1991.) je prostor funkcionirao kao muzej na otvorenom.

Nakon toga usljedila je nebriga, pljačka i devastacija.
Danas je Goli otok poprilično zapušten.
38 godina je prošlo. Zgrade su na rubu obrušavanja, lešine ovaca, porušeno drveće i jedan entuzijast.

Tekst i fotografije: Željka Žirovčić