Nacionalni park Una i vojni aerodrom Željava

Štrbački buk

Štrbački buk sa dvije strane - ili kad te google maps "zezne", pa vidiš istu ljepotu s dvije strane. Krenuli smo na Unu, odnosno u NP Una, koji se nalazi u okolici Bihaća. Rezervirali smještaj, isplanirali sve, no navigacija je htjela da vidimo Štrbački buk i sa hrvatske strane. To je bilo skroz mimo plana, ali isplatilo se. Iako poprilično neuređeno, odnosno, kao da je započeto sa uređenjem pa stalo, nema gužve i već ovdje uživamo u pogledu na ovaj 24,5 m visok slap. Gledamo na drugu stranu, na koju smo ustvari i planirali ići i vidimo da tamo postoje drvene, uređene staze, vidikovci, da je pomalo i gužvica. Pomalo zbunjeni, drugi put ulazimo u BiH, objašnjavaju nam na granici kako je hrvatski dio u privatnom vlasništvu, dok je u Bosni sve pod ingerencijom NP Una. Uz poneku šalu i koristan savjet odlazimo na bosansku stranu. Ulazi su uređeni, ima ih više, ovisno koliko se želi hodati/voziti i slično. Ulaz se naplaćuje, ali nije nam žao tih par eurića. Izgrađena šetnica i vidikovci, koji vode sve do Une, koja je na ovom dijelu poprilično divlja, ostavljaju bez daha.

Martin Brod

Nekako volim te legende, uvijek mi je zanimljivo pročitat, doći na to mjesto i razmišljat da li je legenda, samo legenda, ili je ipak nešto više.
Ova legenda kaže: „Nekad davno izuzetno lijepa djevojka Marta, zaljubila se u momče kudrave kose i garava lica koji je živio tamo preko, na drugoj obali Une.  Roditelji njeni ni da čuju za tu vezu i ljubav...  Jednog dana u kasno doba krene Marta put Une, zadigne skute od suknje, pa krenu preko broda svome dragom. Okliznula se na skliskoj unskoj sedri i pala u vodu, a na površini smaragdne vode samo se kratko zadržala njena zlatno-plava djevojačka kosa.  Taj gaz, odnosno brod, kako ga mještani zovu, prozvaše Martin Brod. Zbog nesretne ljubavi dvoje mladih ljudi, a u spomen na djevojku Martu i do danas nezaboravljenu zabranjenu ljubav, ovo mjesto je dobilo naziv Martin Brod.“
Bilo kako bilo predivno mjesto, sa dva slapa: Milančev buk, koji se još naziva Veliki buk i najveći je slap na Uni, i Mali slap. Nešto iznad samog Milančevog buka nalazi se bučnica, odnosno ekološka veš mašina, u kojoj se i danas peru veliki predmeti poput deka i slično, naravno, bez uporabe kemijskih sredstava, samo snaga vode, koja u bačvi stvara centrifugu. Tu je i stari mlin, koji je također i dalje u funkciji. Nakon razgledavanja i prezentacije rada bučnice i mlina od strane domaćina, odlazimo na Martinu stazu, koja nas preko jednog lijepog vidikovca na željeznički most i Unu vodi do Malog slapa.

Smještaj Čardaklije

Kada smo krenuli birat smještaj zamišljali smo nešto ovakvo i ostvarilo se!
Na prvu, kako to obično u Bosni biva, oduševili su nas domaćini u Čardaklijama, koje se nalaze u selu Vrtoče. Domaćinstvo postoji već 150 godina i tradicija je obitelji Radošević. Povijest kaže kako je 1858. jedan od trojice braće, Ilija, odselio od braće, napravio neobičnu kuću, visoku i vitku, koju mještani nazvaše „čardak“, a njene ukućane „Čardaklije“. Ilijin je sin Nikola, kada su davane tapije na posjed, za svoj čardak dobio broj 10. Jedan od trojice Nikolinih sinova, Vid, ostao je na posjedu, bavio se zemljoradnjom i sve do smrti održavao domaćinstvo živim. Kuće je odavno nestalo, nestalo je Ilije, Nikole, nestalo je i pradjeda Vida, a „Čardaklije“ su do danas ostale da održavaju tradiciju i način života svojih predaka tamo gdje ih je život davno doveo da se „ustave i zakuće“.
Hrastova šuma koja okružuje cijelo domaćinstvo, domaće životinje i seoske kućice blizu, a opet dovoljno udaljene od centralnog objekta, povratak su u neka drugačija vremena i idealna za reset od ubrzanog života i stresa. Kada se tome pridoda poznata bosanska ljubaznost i gostoljubivost uz odlične gastro trenutke, jasno je zašto smo ostali toliko oduševljeni ovim vikend boravkom

Podzemni vojni aerodrom Željava

Službeni naziv ovog vojnog kompleksa je Klek 505. Građen je 60-ih godina prošlog stoljeća za vrijeme Hladnog rata. Jugoslavija ga je gradila u potpunoj tajnosti i bio je jedan od 2 dežurna vojna aerodroma. Strateški pozicioniran, služio je za obranu i zračni nadzor teritorija, a ujedno je bio i mjesto koje je skriveno od radarskih pogleda sa Zapada.

Proteže se na 7 milijuna m² i danas je u vlasništvu vojske Republike Hrvatske. Aerodrom se većim dijelom nazali u RH, dok su dvije piste na teritoriju BiH u smjeru Grada Bihaća.
Kompleks se može podijeliti na tri dijela: kasarne, tuneli i piste.

Tuneli su zasigurno najzanimljiviji i najimpozantniji dio ovog kompleksa. Ulazi u tunele građeni su u obliku aviona Mig 21. Svi tuneli koji se nalaze unutar planine Plješivice međusobno su povezani, tako da daju mogućnost zavirivanja i istraživanja. Osim tunela tu se nalaze i brojne prostorije koje su bile namijenjene osoblju koje je upravljalo cijelim kompleksom i avionima, a služile su i kao mjesta boravka, u slučaju napada atomskim oružjem, od kojeg se u Hladnom ratu osobito strahovalo.

Kasarne se nalaze na samom ulazu u vojni kompleks, neposredno uz istoimeno selo Željava. U početnom dijelu nalazi se desetak zgrada koje su služile kao komandni centar, kasarne, učione, mehaničarske radione, generatori, kuhinja i dr. Također se u dvorištu vojarne nalaze igrališta i vježbališta za zaposlenike.

Piste su izgrađene na samim izlazima iz tunela i međusobno su povezane. Piste su uzletno – sletne te se pored njih nalaze i pomoćne piste. Uz same piste postavljena je i raketna obrana koja je služila za obranu cijelog aerodroma.

Tekst i fotografije: Željka Žirovčić