Bugarska – zemlja predivne prirode i odlične gastronomije

Bugarska – zemlja predivne prirode i odlične gastronomije

U Bugarskoj sam do sad bila turistički, ali upila sam neke hintove koji su itekako bili korisni. Tipa, da se za predjelo služi salata i rakija, a rakija… napomeni da želiš malu, ako nemreš spit deci! Svakako me se dojmila i željela sam ju ponoviti i približiti drugima. Odluka za godišnji i izvidnicu je donijeta još tamo davno u veljači. Dugo smo se spremali, ali je i brzo došla.

Sedam rilskih jezera
Sedam rilskih jezera (Sedemte riški ezera ili Sedemte rilski ezera) su skupina ledenih jezera, smještenih na sjeverozapadnom dijelu planine Rila. Sedam Rilskih jezera su najposjećenija skupina jezera u Bugarskoj. Jezera se nalaze između 2.100 i 2.500 metara nadmorske visine. Planina Rila prostire se na površini od 2 629 km², a na površini od 81 000 hektara prostire se Nacionalni park Rila. Sedam jezera predstavljaju turističku atrakciju u Bugarskoj zbog svog prirodnog okoliša. Jezera su smještena jedno iznad drugoga i povezana su malim potocima, koji tvore sićušne slapove i kaskade.
Svako jezero nosi ime povezano s njegovom, oku najkarakterističnijom značajkom. Najviša se zove Salzata (“Suza”) zbog svojih čistih voda koje omogućuju vidljivost u dubini. Sljedeće, po visini na kojoj se nalazi, nosi ime Okoto (“Oko”)  gotovo savršeno ovalnog oblika. Okoto je najdublje kraško jezero u Bugarskoj, dubine 37,5 metara. Babreka (Bubreg) je jezero s najstrmijim obalama cijele skupine. Bliznaka je najveća po površini. Trilistnika ima nepravilan oblik i niske obale. Najpliće je jezero Ribnoto Ezero, a najniže je Dolnoto Ezero (Donje jezero), gdje se vode koje teku iz ostalih jezera okupljaju u rijeku Dherman.
Sve u svemu Rilska jezera su predivna, staze oko njih su divno uređene. Prirodna ljepota je to, koja ostavlja bez daha. Vikendom je ta ljepota preposjećena, no radnim danom, (kada pomno isplaniraš put, kao što mi to radimo) predivna je, i može se uživati bez tolike gužve i guranja.

Inače, mjesto s kojeg se kreće otvorenom žičarom/sedežnicom prema Rilskim jezerima se zove Paničište. Nekom tko se boji visine i tih sedežnica (a to sam ja) previše je simbolike u tom imenu 😊, ali nije bilo prestrašno. Od Paničišta žičara vozi do hiže “Rilska jezera”.
Planinarski domovi u Bugarskoj zovu se hiže, što zvuči vrlo simpatično i lako je pamtljivo.
Postoji mogućnost dolaska do hiže džipovima, koji voze prije nego se žičara otvori, što omogućuje izbjegavanje gužve ranim dolaskom, ili za nekog kome vožnja žičarom nikako nije opcija. Iako, ako sam ja preživjela – može svatko!
Hiža „Rilska jezera“ poprilično je velika (postoji mogućnost noćenja), dosta je uredna i odlično je mjesto za okrijepu nakon obilaska jezera. Zanimljivo je kako na samoj stazi nismo, unatoč popriličnom broju ljudi, vidjeli niti jedan bačeni papirić ili neki „teži“ otpad. Čini nam se da Bugari dosta drže do svojih prirodnih ljepota i da ljudi koji dolaze na ovakva mjesta imaju osviještenu planinarsku kulturu.

Musala – najviši vrh Balkana (2925m)
Nakon posjeta Rilskih jezera odlazimo u naš smještaj – predivan apart hotel u Borovetsu, koje je veliko skijaško odredište brojnim Bugarima, ali i ostalim žiteljima Balkana tokom zimskih mjeseci. Na 10-ak minuta hoda od hotela nalazi se donja stanica žičare Yastrebets, koja uspon na najviši vrh Balkana čini jako jednostavnim, jer za 25 minuta vožnje doveze nas na 2.369 mnv. To znači da do Musale imamo samo 556 m uspona. Iako sam pročitala da je ova žičara svima ugodnija, jer je zatvorena gondola, meni je na momente bila užasno stresna i uz nepopijenu kavu ujutro nisam bila nešto sretna po izlasku iz gondole😊
Istina je da nam je taj dan prognoza bila li-la i da nam se baš nije dalo. Ali, tu smo, laganini hodamo, jedino ograničenje nam je zadnja vožnja u 18:30, ali s obzirom na našu kondu, to možemo i da se vučemo „kak' megla“.
Musala se također nalazi na planini Rila, koja pripada planinskom masivu Rodopa, a značenje riječi Rila je trakijskog porijekla. Ime dolazi od riječi “roula“ što znači “puno vode“, pa tako i na putu za Musalu srećemo brojna ledenjačka jezera. Zanimljivo je da jezero uz hižu Musala nosi ime Alekovo jezero, prema Aleku Konstantinovu, kojeg se smatra začetnikom bugarskog turizma. Po njemu su nazvani i jedan vrh na Rili, turistički centar na Vitoši u Sofiji, ali i jedno raskrižje u Chicagu.  
Kao najviši vrh ili „krov Balkana“ Musala privlači najviše posjetitelja, a sama Rila ima preko 100 dvotisućnjaka.
Staza od žičare do Hiže Musala kamena je, ali više-manje ravna sa malim silaskom na kraju. Dom radi, ali uz prethodnu najavu (pretpostavljam da je tijekom ljetne sezone otvoren bez obzira na najavu). Od doma kreće malo žešći uspon, ali staza je unatoč terenu dosta jednostavna, nema nikakvih provalija niti ičega što bi bilo kome radilo nekakav problem. Nakon savladavanja uspona dolazimo opet do jezera, krećemo se opet po ravnom, čak se nudi i malo travnatog terena, pa čak i blata. Tu su postavljeni svojevrsni mostići, kako bi se izbjeglo to blato, jer kamenjar i blato na gojzama nisu neka sreća.
Opet kreće blagi uspon, koji nas vodi do skloništa Ledeno jezero. Dakle, sklonište na 2.720 mnv, uredno, ima kave i osvježavajućih napitaka. Sad se čovjek pita… Bugarska, sklonište na 2.720m..., možda malo neočekivano, ali je tako! Svaka im čast. Ledeno jezero najviše je balkansko jezero na 2.709 mnv i od njega do krova Balkana dijeli nas nekih 30 minuta ugodnog hoda. Kada su gužve, preporuka je ići po zimskom usponu, koji je teži i pruža ljepše vidike. No mi smo bili za vrijeme oblačnog, radnog dana, pa nije bilo potrebe.
Stižemo na Musalu, nekako je dobar osjećaj biti tu, iako nemamo nikakav pogled, mir i tišina, dolazi još jedan par s kojim razmjenjujemo fotografske usluge, ispijamo Pirinsko pivo, jer Rilskog nema, odmaramo, i lagano se spuštamo prema žičari, koja meni i dalje izaziva stres, no, budem gledala fotke, a ne ispod sebe i to je to.

Gastronomija
Dakle, smještaj smo našli u Borovetsu, mjestu koje je dosta turistički razvikano, što znači dozu komercijalizacije. Tako je i sa jelima koja ne odaju dojam gdje smo.
Neposjedovanje vozačke dozvole daje mi ogroman prostor zguglati sve što se zguglat da, a osobito puno pažnje posvećujem tom gastro dijelu. Tako sam otkrila Samokov, nekih 10-ak km udaljen od Borovetsa, sa dva restača, koja imaju odlične recenzije na googleu, izgledaju kao ono što želimo, a i ponuda jela je upravo ono što želim prenijeti Nedjeljku, nakon svih mojih priča o klopanju i otkopčavanju remena u Sofiji 2019. 😊
I zaista, uživali smo u delicijama u Staroj kući i Kaymakanovoj kući, u hrpi povrća, salata, kruščića, rakija, odličnog crnog vina (od kojih treba posebno istaknut mavrud, karakteristično vino južne Bugarske, kojeg krasi tamna boja i note šumskog voća, a odležavanje u hrastovim bačvama daje mu taman onu potrebnu težinu da savršeno paše uz odlična jela). Od salata za predjelo, serviranih s rakijom, za otvaranje apetita, do glavnih jela, kuhanih/pečenih u tradicionalnim glinenim posudama, uživali smo u svakom zalogaju.

Tekst i fotografije: Željka Žirovčić