Goli otok – nismo baš sigurni od kuda nam ideja za ovaj izlet, ali nekako je ispalo da smo pogodili u sridu.
Ne radi se o planinarskom izletu, ali ovaj izlet je jedno neponovljivo iskustvo.
U samom početku istraživanja naletili smo na jedno ime – Sanjin Patalić. Ne, nije on jedan od onih koji su kao  zatvorenik ili čuvar proveli vrijeme na Golom. Sanjin je mladić, koji već skoro 20 godina provodi vrijeme u istraživanju Golog otoka.
Neovisno o političkom sistemu i svime što na ovakva mjesta ponekad baci krivu sliku i nepotpunu priču Sanjin istražuje, skuplja i dokumentira fizičke dokaze tog vremena, ali i kroz razgovor i priču s dionicima stvara temelj za jedno neponovljivo iskustvo.
Njegova priča počela je vrlo zanimljivo. Kao vrlo živahno dijete, a u doba njegovog odrastanja nije bilo Hrabrog telefona i sličnih boraca za prava živahne djece, često su mu prijetili odvođenjem na Goli otok. Budući da je iz blizine njegove kuće u Loparu pogled pucao na Goli, a susjedi su mu bili čuvari ovog ozloglašenog zatvora, mašta je napravila svoje. Ispitivao je susjede/čuvare, razmišljao kako su zatvorenici mogli pobjeć, kako je izgledao „preodgoj“ takvih kao on i slično.
Sa Sanjinom se nalazimo u Loparu, od kuda kreće ovaj izlet.

Svoj rad kroz obrt Pato’s Logic bazira na tri osnovna načina prenošenja informacija:

• Logos označava razum i informacije – ono što znamo i možemo dokazati
• Patos su osjećaji i emocije – ono što publika osjeća
• Etos je karakter i vjerodostojnost govornika – moralni autoritet i etičnost

Kroz početak izlaganja i opis puta Sanjin nam daje Logos – odnosno informacije temeljene na onom što je činjenično i potkrepljeno dokumentima, slikama i dokazivo.
Potom slijedi izlaganje i vođenje kroz razgovor o načinu postupanja sa zatvorenicima i njihovim emocijama, kao i doživljaj čuvara i svih dionika.
A dojam ili Etos je na nama.

Zašto Goli otok?
Ne što se tiče izleta, nego zašto je Tito odabrao Goli otok za one kojima je u to doba bio namijenjen.
Prvenstveno ovo je bio politički zatvor i lokacija je odabrana zbog svoje udaljenosti od željezne zavjese. Bijeg iz zatvora, zbog njegova okruženja bio je gotovo nemoguć. Kao prvo staljinistima je bio jako udaljen, trebali bi proći gotovo cijelu Jugoslaviju da bi spasili svoje pristaše, a individualni bijeg je onemogućavala geomorfologija okolnog područja. Rab i Prvić koji su najbliži Golom otoku tu su kao prirodni zidovi i zaustavljaju svaki pokušaj bijega svojim strmim i nepristupačnim liticama.  Na kopnu je kao treći zid – Velebit. Preplivati Velebitskim kanalom do kopna je gotovo nemoguća misija, što zbog jakih struja, koje se tvore iz vrulja podno Velebita, što zbog poznate bure, koja svoju snagu pokazuje u gotovo svako godišnje doba. Razdoblje političkog zatvora trajalo je od 1949. do 1956.
Logor se nakon 1956. transformirao u kazneno-popravnu ustanovu.

O razdoblju nakon 1960. mislim da se premalo zna i da se premalo spominje.
Od 1960., pa sve do kraja rada 1988. Goli otok je i dalje zatvor, ali i preodgojni centar za kriminalce i maloljetnike. Sve je manje političkih zatvorenika, a sve više klasičnih prijestupnika, s naglaskom na maloljetnike.
Postojanje bolnice i psihijatrijske ustanove omogućilo je procjenu zatvorenika i ponudilo maloljetnicima mogućnost školovanja.
Tu su se školovali stolari, bravari, kamenoklesari i mehaničari, a postojala je i ugostiteljska škola, koja je bila vrlo poželjna s obzirom na razvoj turizma u Jugoslaviji.
Možda nije najbolji izraz školovanje, nego „preodgoj“.
Iako svi Goli otok vežemo za kamen, na otoku su postojale četiri industrije.
Osim kamena bile su tu i brodogradnja, metalna i drvna industrija.
Postojale su dvije firme, sa nekim lažnim sjedištima: „Mermer“ i kombinat „Velebit“.
Nitko u to doba nije znao, a kupio je suvenire, namještaj, ali i jako popularne u to doba terazzo pločice, koje se i danas nalaze u brojnim ustanovama širom ex Yu prostora. Također izvoz proizvoda je bio vrlo jak kroz zemlje nesvrstanih, tako da ni deviza nije falilo.
Pitanje je da li je otok imao potpunu samodostatnost, unatoč tome što je bilo uzgoja životinja za prehranu, povrća nije nedostajalo, a i pekao se kruh. Pitka voda se dopremala s Raba, ali i izgrađena su spremišta kišnice, tankovi s vodom su na više mjesta.

Raspad Jugoslavije je nekako odlučio o prestanku postojanja Golog otoka. Neke modernije metode rehabilitacije maloljetnika, izlazak Slovenije iz jugoslovenskog pakta i raspad bivše države napravili su svoje.
Neko vrijeme (do 1991.) je prostor funkcionirao kao muzej na otvorenom.

Nakon toga usljedila je nebriga, pljačka i devastacija.
Danas je Goli otok poprilično zapušten.
38 godina je prošlo. Zgrade su na rubu obrušavanja, lešine ovaca, porušeno drveće i jedan entuzijast.

Tekst i fotografije: Željka Žirovčić

Izlet na Cipar nije krenuo baš najbolje. Pola putnika je otkazalo put zbog situacije na bliskom istoku, no svejedno smo išli. Očekivali smo poluprazan avion, a kad tamo - skoro pun. Očito se nisu baš svi prestrašili. U Pafos stižemo oko 9 sati po tamošnjem vremenu. Vremenska prognoza za cijeli naš tjedan je bila poprilično loša, kiša gotovo svaki dan, što  nikako nije primjereno najsunčanijem otoku na Mediteranu (kažu da Cipar ima 340 sunčanih dana u godini). Naš  plan bio je tri dana u planinama, četiri dana dolje uz more. Shodno tome smo i organizirali smještaj, tri noći u hotelu na planini Troodos, četiri noći u apartmanima u Pafosu. No, već prvi dan primorani smo mijenjati planove. Naime, prognoza kaže da na Troodosu pada kiša i hladno je. Ništa, odlazimo na jednu od “morskih” staza u blizini Pafosa, do Afroditine stijene. Inače, pola toga na Cipru nosi Afroditino ime. Vrijeme nas je dosta dobro poslužilo, dosta sunca i svega par kapi kiše. Čak je bilo i kupanja. Vraćamo se na parking i odlazimo prema Troodosu. Hladna fronta koja je zahvatila veliki dio Europe nije mimoišla ni Cipar, pa smo tako kod našeg hotela naišli na, vjerovali ili ne, snijeg. Jest da je hotel na 1700m, ali ipak je to Cipar i kraj ožujka. Vremenska prognoza na Troodosu je i dalje loša, na stazama je snijeg i/ili bljuzga, pa smo primorani i dalje improvizirati. Odlazimo na suprotni kraj otoka, dva sata vožnje, ali prognoza kaže - sunčano. I bilo je tako, puno sunca i malo oblaka. Staza je prekrasna, tako da ćemo ju, unatoč dugoj vožnji, najvjerojatnije ubaciti u program. Idući dan opet ista priča, sa Troodosa krećemo po kiši koja prestaje čim se približimo obali. Uz obalu nas uglavnom prati lijepo vrijeme, dok je iznad Troodosa nebo crno da ne može bit crnije. Iduće jutro je i na Troodosu osvanulo sa suncem. No, to je samo privremeno. Prognoza kaže, od 11 sati opet kiša. Ne znači nam to puno, danas ionako mijenjamo smještaj. Odlazimo u Pafos, no prije toga obilazimo “izmišljenu” atrakciju, nasukani brod Edro III, a nakon toga lokalnu arheološku atrakciju Tombs of the Kings. U Lidlu kupujemo stvari za idućih nekoliko dana, budući da smo sad smješteni u apartmanima. Večerati u Pafosu nije neki problem, sve je puno dobrih restorana koje smo već upoznali prilikom prošlog posjeta. Iduće jutro dočekuje nas sunčano, uz pokoji oblak i nešto vjetra. Danas nas čeka staza kroz kanjon Avakas. Pažljivo gledam rutu koju je odabrao Google, prošli put nas je navukao na beskonačni makadam. Ovaj put je odabrao “normalan”, ispravan put. Za kanjon postoje tri parkinga; do prvog vodi Google, dok do druga dva koji su bliže početku staze treba još malo vožnje makadamom. Krenuli smo makadamom, ali nismo mogli doći do parkinga, zadnji dio je bio u dosta lošem stanju. Nema veza, ostalo nam je svega par minuta hoda. No, ispalo je da je problem doći i do samog početka staze. Nabujali potok stvara probleme, no uspijevamo ga preći, pa zaobilaznim putem silazimo do parkinga, odnosno početka staze. Već taj potok koji smo prelazili dao je naslutiti da prolazak kroz kanjon možda neće biti moguć, ili barem ne u nekim normalnim uvjetima. To su nam potvrdili i ljudi koji su se vraćali iz smjera kanjona. U početku je samo blato, a kasnije je voda. Dakle, ništa od kanjona. Šteta, kanjoni su uvijek atraktivni, pa tako i ovaj, ali nema smisla forsirati. I dalje improviziramo, dan je lijep i odlučujemo se za odlazak na plažu.  Coral bay je najpoznatija plaža u blizini Pafosa, pa idemo tamo. Malo kupanja, malo šetnje uz more, jedno piće i ode dan. Večeramo standardno u Pafosu. Apartmani su nam na 15-20 minuta hoda od dijela grada koji se zove Kato Pafos i u kojem se nalazi većina restorana i kafića. Za idući dan nam je preostala još jedna staza, odnosno kombinacija dviju staza. Prva staza dobila je ime po Adonisu, a druga, pogađate, po Afroditi. Mjesto sa kojeg kreću staze zove se Baths of Aphrodite. Tu se, prema legendi, lijepa Afrodita dolazila kupati, a isto tako lijep mladić Adonis bio je tu u lovu i slučajno naišao na nju. Rodila se ljubav, i tako to. Na povratku u Pafos svratili smo na još jedno kupanje u Coral bayu. Inicijalno, namjera je bila jedna druga plaža, Blue lagoon, ali je put do nje izrazito loš makadam, pa smo odustali od te ideje. Zadnji dan više nismo trebali gojzerice ili sl., budući da smo sve staze “ispucali”, iako ih dosta nismo uspjeli odraditi iz objektivnih razloga. Umjesto toga posjetili smo dva mala mjestašca na obroncima Troodosa,  a muški dio ekipe je bio i na degustaciji u jednoj od mnogobrojnih vinarija. Lijep doživljaj za kraj izleta. Ujutro smo vratili auto u rent a car, ukrcali se na avion i nešto iza podneva već smo bili u hladnom Zagrebu.

Sajmovi nisu kakvi su nekad bili, svi smo skloniji iz udobnosti doma ili na kavi tražiti ono što nas zanima i pročitati o tome. Ali, ipak uvijek ostaje onaj osjećaj i trenutak kada ti netko ispriča priču, kaže ti neke podatke, koje je teško sročiti na webu, ili u objavama na društvenim mrežama. Istina je da svi mi sve manje zadržavamo pažnju kada je tekst ili u našem slučaju opis izleta duži od 3-4 rečenice. A u razgovoru ćeš moći postavit pitanje, biti aktivan i doznat one informacije koje su zaista bitne.
S obzirom da smo bili kao posjetitelji na Place2go prije nekoliko godina, vrlo brzo i lako odlučili smo se za sudjelovanje.
Naravno, postoji strah i nekakva određena nelagoda, jer nikad nismo sudjelovali na bilo kakvom sajmu ili nečem sličnom, ali već nekoliko mjeseci nas dvoje razgovaramo o pojačanim aktivnostima, kada je promocija u pitanju. Jednostavno, bez toga ne ide, koliko god bio dobar u onome što radiš.

Ono na što smo posebno ponosni je da su svi materijali, koji su se našli na našem štandu naših zamisli i emocija djelo. Osim loga i natpisa iznad njega, sve sam napravila sama. Možda bi neki stručnjak u tom području imao prigovora, ali trenutno nije bitno. Bitno je da je sadržaj ono što smo MI – Mountain&Forest travel ili bolje Nedjeljko& Željka! Vrijedilo je svake sekunde rada na tome.
Ali, da je bilo malo kaotično i stresno u jednom trenutku – je!
U četvrtak kada smo došli preuzet akreditacije i shvatili da u svoj toj gužvi nismo dobro shvatili da nemamo nikakav vizualni identitet na štandu, bijeli stol, bijeli paneli iza nas. Ajoj! Brzo doma složiti sve to i moliti u printaoni da isprintaju sve to preko reda. Tu se pojavilo, naravno, malo nervoze, što ako ne uspije sve to, kako ćemo s tim bijelim stolom, izgledat ćemo kao neki jadnici, nitko neće prići takvom štandu.
Ali, već u petak ujutro kada su materijali izašli van iz printera i kada smo ih postavili zavladao je optimizam i nekakav dobar osijećaj.

Idemo se predstavit svima koji su zainteresirani za aktivan odmor najbolje što možemo.
Tako je i bilo pričali smo, smijali se, animirali ljude da se pokrenu i odradili nekoliko sastanaka sa kolegama, s kojima bi mogli ostvariti suradnju.

Teško je izmjerit koliko nam je sudjelovanje na Place2go donijelo, ali nam je indikativno bilo da su brojni posjetitelji rekli kako nikad nisu čuli za nas.
Činjenica da puno ljudi nije čulo za nas govori o važnosti redovitog održavanja društvenih mreža i aktivnosti na njima, zato je oživljena ova podstranica na našem webu i obećajemo biti ćemo aktivniji i naći će se tu još zanimljivog sadržaja.

Štrbački buk

Štrbački buk sa dvije strane - ili kad te google maps "zezne", pa vidiš istu ljepotu s dvije strane. Krenuli smo na Unu, odnosno u NP Una, koji se nalazi u okolici Bihaća. Rezervirali smještaj, isplanirali sve, no navigacija je htjela da vidimo Štrbački buk i sa hrvatske strane. To je bilo skroz mimo plana, ali isplatilo se. Iako poprilično neuređeno, odnosno, kao da je započeto sa uređenjem pa stalo, nema gužve i već ovdje uživamo u pogledu na ovaj 24,5 m visok slap. Gledamo na drugu stranu, na koju smo ustvari i planirali ići i vidimo da tamo postoje drvene, uređene staze, vidikovci, da je pomalo i gužvica. Pomalo zbunjeni, drugi put ulazimo u BiH, objašnjavaju nam na granici kako je hrvatski dio u privatnom vlasništvu, dok je u Bosni sve pod ingerencijom NP Una. Uz poneku šalu i koristan savjet odlazimo na bosansku stranu. Ulazi su uređeni, ima ih više, ovisno koliko se želi hodati/voziti i slično. Ulaz se naplaćuje, ali nije nam žao tih par eurića. Izgrađena šetnica i vidikovci, koji vode sve do Une, koja je na ovom dijelu poprilično divlja, ostavljaju bez daha.

Martin Brod

Nekako volim te legende, uvijek mi je zanimljivo pročitat, doći na to mjesto i razmišljat da li je legenda, samo legenda, ili je ipak nešto više.
Ova legenda kaže: „Nekad davno izuzetno lijepa djevojka Marta, zaljubila se u momče kudrave kose i garava lica koji je živio tamo preko, na drugoj obali Une.  Roditelji njeni ni da čuju za tu vezu i ljubav...  Jednog dana u kasno doba krene Marta put Une, zadigne skute od suknje, pa krenu preko broda svome dragom. Okliznula se na skliskoj unskoj sedri i pala u vodu, a na površini smaragdne vode samo se kratko zadržala njena zlatno-plava djevojačka kosa.  Taj gaz, odnosno brod, kako ga mještani zovu, prozvaše Martin Brod. Zbog nesretne ljubavi dvoje mladih ljudi, a u spomen na djevojku Martu i do danas nezaboravljenu zabranjenu ljubav, ovo mjesto je dobilo naziv Martin Brod.“
Bilo kako bilo predivno mjesto, sa dva slapa: Milančev buk, koji se još naziva Veliki buk i najveći je slap na Uni, i Mali slap. Nešto iznad samog Milančevog buka nalazi se bučnica, odnosno ekološka veš mašina, u kojoj se i danas peru veliki predmeti poput deka i slično, naravno, bez uporabe kemijskih sredstava, samo snaga vode, koja u bačvi stvara centrifugu. Tu je i stari mlin, koji je također i dalje u funkciji. Nakon razgledavanja i prezentacije rada bučnice i mlina od strane domaćina, odlazimo na Martinu stazu, koja nas preko jednog lijepog vidikovca na željeznički most i Unu vodi do Malog slapa.

Smještaj Čardaklije

Kada smo krenuli birat smještaj zamišljali smo nešto ovakvo i ostvarilo se!
Na prvu, kako to obično u Bosni biva, oduševili su nas domaćini u Čardaklijama, koje se nalaze u selu Vrtoče. Domaćinstvo postoji već 150 godina i tradicija je obitelji Radošević. Povijest kaže kako je 1858. jedan od trojice braće, Ilija, odselio od braće, napravio neobičnu kuću, visoku i vitku, koju mještani nazvaše „čardak“, a njene ukućane „Čardaklije“. Ilijin je sin Nikola, kada su davane tapije na posjed, za svoj čardak dobio broj 10. Jedan od trojice Nikolinih sinova, Vid, ostao je na posjedu, bavio se zemljoradnjom i sve do smrti održavao domaćinstvo živim. Kuće je odavno nestalo, nestalo je Ilije, Nikole, nestalo je i pradjeda Vida, a „Čardaklije“ su do danas ostale da održavaju tradiciju i način života svojih predaka tamo gdje ih je život davno doveo da se „ustave i zakuće“.
Hrastova šuma koja okružuje cijelo domaćinstvo, domaće životinje i seoske kućice blizu, a opet dovoljno udaljene od centralnog objekta, povratak su u neka drugačija vremena i idealna za reset od ubrzanog života i stresa. Kada se tome pridoda poznata bosanska ljubaznost i gostoljubivost uz odlične gastro trenutke, jasno je zašto smo ostali toliko oduševljeni ovim vikend boravkom

Podzemni vojni aerodrom Željava

Službeni naziv ovog vojnog kompleksa je Klek 505. Građen je 60-ih godina prošlog stoljeća za vrijeme Hladnog rata. Jugoslavija ga je gradila u potpunoj tajnosti i bio je jedan od 2 dežurna vojna aerodroma. Strateški pozicioniran, služio je za obranu i zračni nadzor teritorija, a ujedno je bio i mjesto koje je skriveno od radarskih pogleda sa Zapada.

Proteže se na 7 milijuna m² i danas je u vlasništvu vojske Republike Hrvatske. Aerodrom se većim dijelom nazali u RH, dok su dvije piste na teritoriju BiH u smjeru Grada Bihaća.
Kompleks se može podijeliti na tri dijela: kasarne, tuneli i piste.

Tuneli su zasigurno najzanimljiviji i najimpozantniji dio ovog kompleksa. Ulazi u tunele građeni su u obliku aviona Mig 21. Svi tuneli koji se nalaze unutar planine Plješivice međusobno su povezani, tako da daju mogućnost zavirivanja i istraživanja. Osim tunela tu se nalaze i brojne prostorije koje su bile namijenjene osoblju koje je upravljalo cijelim kompleksom i avionima, a služile su i kao mjesta boravka, u slučaju napada atomskim oružjem, od kojeg se u Hladnom ratu osobito strahovalo.

Kasarne se nalaze na samom ulazu u vojni kompleks, neposredno uz istoimeno selo Željava. U početnom dijelu nalazi se desetak zgrada koje su služile kao komandni centar, kasarne, učione, mehaničarske radione, generatori, kuhinja i dr. Također se u dvorištu vojarne nalaze igrališta i vježbališta za zaposlenike.

Piste su izgrađene na samim izlazima iz tunela i međusobno su povezane. Piste su uzletno – sletne te se pored njih nalaze i pomoćne piste. Uz same piste postavljena je i raketna obrana koja je služila za obranu cijelog aerodroma.

Tekst i fotografije: Željka Žirovčić

Bugarska – zemlja predivne prirode i odlične gastronomije

U Bugarskoj sam do sad bila turistički, ali upila sam neke hintove koji su itekako bili korisni. Tipa, da se za predjelo služi salata i rakija, a rakija… napomeni da želiš malu, ako nemreš spit deci! Svakako me se dojmila i željela sam ju ponoviti i približiti drugima. Odluka za godišnji i izvidnicu je donijeta još tamo davno u veljači. Dugo smo se spremali, ali je i brzo došla.

Sedam rilskih jezera
Sedam rilskih jezera (Sedemte riški ezera ili Sedemte rilski ezera) su skupina ledenih jezera, smještenih na sjeverozapadnom dijelu planine Rila. Sedam Rilskih jezera su najposjećenija skupina jezera u Bugarskoj. Jezera se nalaze između 2.100 i 2.500 metara nadmorske visine. Planina Rila prostire se na površini od 2 629 km², a na površini od 81 000 hektara prostire se Nacionalni park Rila. Sedam jezera predstavljaju turističku atrakciju u Bugarskoj zbog svog prirodnog okoliša. Jezera su smještena jedno iznad drugoga i povezana su malim potocima, koji tvore sićušne slapove i kaskade.
Svako jezero nosi ime povezano s njegovom, oku najkarakterističnijom značajkom. Najviša se zove Salzata (“Suza”) zbog svojih čistih voda koje omogućuju vidljivost u dubini. Sljedeće, po visini na kojoj se nalazi, nosi ime Okoto (“Oko”)  gotovo savršeno ovalnog oblika. Okoto je najdublje kraško jezero u Bugarskoj, dubine 37,5 metara. Babreka (Bubreg) je jezero s najstrmijim obalama cijele skupine. Bliznaka je najveća po površini. Trilistnika ima nepravilan oblik i niske obale. Najpliće je jezero Ribnoto Ezero, a najniže je Dolnoto Ezero (Donje jezero), gdje se vode koje teku iz ostalih jezera okupljaju u rijeku Dherman.
Sve u svemu Rilska jezera su predivna, staze oko njih su divno uređene. Prirodna ljepota je to, koja ostavlja bez daha. Vikendom je ta ljepota preposjećena, no radnim danom, (kada pomno isplaniraš put, kao što mi to radimo) predivna je, i može se uživati bez tolike gužve i guranja.

Inače, mjesto s kojeg se kreće otvorenom žičarom/sedežnicom prema Rilskim jezerima se zove Paničište. Nekom tko se boji visine i tih sedežnica (a to sam ja) previše je simbolike u tom imenu 😊, ali nije bilo prestrašno. Od Paničišta žičara vozi do hiže “Rilska jezera”.
Planinarski domovi u Bugarskoj zovu se hiže, što zvuči vrlo simpatično i lako je pamtljivo.
Postoji mogućnost dolaska do hiže džipovima, koji voze prije nego se žičara otvori, što omogućuje izbjegavanje gužve ranim dolaskom, ili za nekog kome vožnja žičarom nikako nije opcija. Iako, ako sam ja preživjela – može svatko!
Hiža „Rilska jezera“ poprilično je velika (postoji mogućnost noćenja), dosta je uredna i odlično je mjesto za okrijepu nakon obilaska jezera. Zanimljivo je kako na samoj stazi nismo, unatoč popriličnom broju ljudi, vidjeli niti jedan bačeni papirić ili neki „teži“ otpad. Čini nam se da Bugari dosta drže do svojih prirodnih ljepota i da ljudi koji dolaze na ovakva mjesta imaju osviještenu planinarsku kulturu.

Musala – najviši vrh Balkana (2925m)
Nakon posjeta Rilskih jezera odlazimo u naš smještaj – predivan apart hotel u Borovetsu, koje je veliko skijaško odredište brojnim Bugarima, ali i ostalim žiteljima Balkana tokom zimskih mjeseci. Na 10-ak minuta hoda od hotela nalazi se donja stanica žičare Yastrebets, koja uspon na najviši vrh Balkana čini jako jednostavnim, jer za 25 minuta vožnje doveze nas na 2.369 mnv. To znači da do Musale imamo samo 556 m uspona. Iako sam pročitala da je ova žičara svima ugodnija, jer je zatvorena gondola, meni je na momente bila užasno stresna i uz nepopijenu kavu ujutro nisam bila nešto sretna po izlasku iz gondole😊
Istina je da nam je taj dan prognoza bila li-la i da nam se baš nije dalo. Ali, tu smo, laganini hodamo, jedino ograničenje nam je zadnja vožnja u 18:30, ali s obzirom na našu kondu, to možemo i da se vučemo „kak' megla“.
Musala se također nalazi na planini Rila, koja pripada planinskom masivu Rodopa, a značenje riječi Rila je trakijskog porijekla. Ime dolazi od riječi “roula“ što znači “puno vode“, pa tako i na putu za Musalu srećemo brojna ledenjačka jezera. Zanimljivo je da jezero uz hižu Musala nosi ime Alekovo jezero, prema Aleku Konstantinovu, kojeg se smatra začetnikom bugarskog turizma. Po njemu su nazvani i jedan vrh na Rili, turistički centar na Vitoši u Sofiji, ali i jedno raskrižje u Chicagu.  
Kao najviši vrh ili „krov Balkana“ Musala privlači najviše posjetitelja, a sama Rila ima preko 100 dvotisućnjaka.
Staza od žičare do Hiže Musala kamena je, ali više-manje ravna sa malim silaskom na kraju. Dom radi, ali uz prethodnu najavu (pretpostavljam da je tijekom ljetne sezone otvoren bez obzira na najavu). Od doma kreće malo žešći uspon, ali staza je unatoč terenu dosta jednostavna, nema nikakvih provalija niti ičega što bi bilo kome radilo nekakav problem. Nakon savladavanja uspona dolazimo opet do jezera, krećemo se opet po ravnom, čak se nudi i malo travnatog terena, pa čak i blata. Tu su postavljeni svojevrsni mostići, kako bi se izbjeglo to blato, jer kamenjar i blato na gojzama nisu neka sreća.
Opet kreće blagi uspon, koji nas vodi do skloništa Ledeno jezero. Dakle, sklonište na 2.720 mnv, uredno, ima kave i osvježavajućih napitaka. Sad se čovjek pita… Bugarska, sklonište na 2.720m..., možda malo neočekivano, ali je tako! Svaka im čast. Ledeno jezero najviše je balkansko jezero na 2.709 mnv i od njega do krova Balkana dijeli nas nekih 30 minuta ugodnog hoda. Kada su gužve, preporuka je ići po zimskom usponu, koji je teži i pruža ljepše vidike. No mi smo bili za vrijeme oblačnog, radnog dana, pa nije bilo potrebe.
Stižemo na Musalu, nekako je dobar osjećaj biti tu, iako nemamo nikakav pogled, mir i tišina, dolazi još jedan par s kojim razmjenjujemo fotografske usluge, ispijamo Pirinsko pivo, jer Rilskog nema, odmaramo, i lagano se spuštamo prema žičari, koja meni i dalje izaziva stres, no, budem gledala fotke, a ne ispod sebe i to je to.

Gastronomija
Dakle, smještaj smo našli u Borovetsu, mjestu koje je dosta turistički razvikano, što znači dozu komercijalizacije. Tako je i sa jelima koja ne odaju dojam gdje smo.
Neposjedovanje vozačke dozvole daje mi ogroman prostor zguglati sve što se zguglat da, a osobito puno pažnje posvećujem tom gastro dijelu. Tako sam otkrila Samokov, nekih 10-ak km udaljen od Borovetsa, sa dva restača, koja imaju odlične recenzije na googleu, izgledaju kao ono što želimo, a i ponuda jela je upravo ono što želim prenijeti Nedjeljku, nakon svih mojih priča o klopanju i otkopčavanju remena u Sofiji 2019. 😊
I zaista, uživali smo u delicijama u Staroj kući i Kaymakanovoj kući, u hrpi povrća, salata, kruščića, rakija, odličnog crnog vina (od kojih treba posebno istaknut mavrud, karakteristično vino južne Bugarske, kojeg krasi tamna boja i note šumskog voća, a odležavanje u hrastovim bačvama daje mu taman onu potrebnu težinu da savršeno paše uz odlična jela). Od salata za predjelo, serviranih s rakijom, za otvaranje apetita, do glavnih jela, kuhanih/pečenih u tradicionalnim glinenim posudama, uživali smo u svakom zalogaju.

Tekst i fotografije: Željka Žirovčić

Kranjska Gora udaljena je samo cca 2,5 h od Zagreba i idealna je destinacija u svako godišnje doba.

Zimi je odredište brojnim skijašima, ali to svakako nije jedini adut ovog predivnog mjestašca, okruženog najvišim vrhovima Julijskih Alpi. Ne možemo više nabrojati koliko smo se puta zaustavili uz predivno jezero Jasna, koje nas uvijek oduševi svojom ljepotom, pogledom i refleksijom Prisojnika i Razora, "čuvara" Kranjske Gore. Cesta preko Vršiča poseban je doživljaj, osim za one osjetljive na zavojite ceste, rijeka Pišnica, slap Peričnik, Tamar, Planica, Zelenci, Srednji Vrh, ljepote su na dohvat ruke, odnosno noge.
Od pastirskog sela po imenu Borovška vas do turističkog mamca prošlo je podosta vremena. Za to su bila ključna dva infrastrukturna događaja; prvi je izgradnja ceste preko Vršiča, koja je i danas bitan čimbenik u  svakom smislu, a drugi je željeznica, koja danas više ne prometuje na tom području. Nakon toga počela je izgradnja žičara. Sa svojih 800 m nadmorske visine, u nekim malo drugačijim zimama od ovih zadnjih, Kranjska Gora bila je idealna za skijaše sa cijelog ex Yu prostora. Mudri Slovenci kao da su predosjetili klimatske promjene, te nisu stvar prepustili slučaju i fokusirali se samo na skijanje, pa je tako Kranjska Gora ishodište brojnih planinarskih i biciklističkih staza. Jedna od ljepših i najdužih biciklističkih staza koju smo vidjeli se nalazi upravo ovdje - kružna biciklistička staza koja vodi od Kranjske Gore preko Bleda, Bohinja, Tolmina, Kobarida, Bovca i Vršiča natrag do Kranjske Gore. Cijeli krug dugačak je 232 km.

Ukoliko meteorološke prilike nisu naklonjene u trenutku boravka u Kranjskoj Gori u ponudi se nalaze četiri muzeja, od kojih je nama najzanimljiviji Slovenski planinski muzej u Mojstrani o kojem će biti još riječi u zasebnom pasusu. Osim njega tu su još Nordijski center Planica, Pocarjeva domačija i Liznjekova hiša. Osim muzeja, svakako valja potražiti i okrijepu u nekom od nebrojenih lokalnih "gostišča". Ono što smo mi probali, i što svakako možemo preporučit je Gostilna Jožica u Gozd Martuljku, Lačni Kekec u Kranjskoj Gori, Mihov dom na vršičkoj cesti, Šurc u Rateču.
Teško je sve skratiti i napraviti nekakav koncizan opis Kranjske Gore, ali u nastavku su naše najdraže destinacije u Kranjskoj Gori i njenoj okolici.

Jezero Jasna

Ne brojimo više posjete ovoj ljepotici, često nam se nađe na putu i uvijek smo spremni izdvojit vrijeme za nju. Prisojnik i Razor gordo se ogledaju u bistrini i plavetnilu ovog prekrasnog jezera, stric Vitranc uvijek budno motri na posjetitelje i spreman je pozirat za možda i najčešću razglednicu Kranjske Gore.

Vršič i njegova cesta
Gotovo toliko puta, koliko puta smo zastali na Jasni, provozali smo se i po vršičkih 50 serpentina. Vršič je sa svojih 1611m, najviši cestovni prijevoj u istočnim Julijskim Alpama. Prijevoj je to koji spaja Kranjsku Goru s Bovcem i dolinom Soče, a nalazi se malo ispod samog istoimenog vrha koji se nalazi na 1737 mnm. Vršič je mjesto susreta brojnih planinara i ishodište brojnih staza, prema Maloj i Velikoj Mojstrovki, Prisojniku, Slemenovoj špici... Također nudi i mogućnost spavanja u nekom od vrlo dobro uređenih domova - Tičarjevom i Poštarskom domu, te Erjavčevoj koči.
Pogledi s Vršiča također ostavljaju bez daha, a jedan od njih je i na iduću točku, Ajdovsku deklicu.

Ajdovska Deklica
Ajdovska deklica bila je dobrog srca. Živjela je pod prevjesnim zidinama Prisanka (ili Prisojnika) i vodila putnike kroz snježne nanose preko Vršiča do Trente. Kad su se putnici vraćali, ostavljali su joj hranu ispod Prisojnika, tako da nikada nije bila ni žedna, ni gladna.
No, imala je i drugu službu. Posjećivala je mlade majke i novorođenčad i proricala njihovu sudbinu.
Jedne noći posjetila je seljanku u Trenti koja je upravo rodila sina. Dok je majka spavala, deklica je tiho prišla djetetu i prorekla mu da će postati lovac te da će ustrijeliti zlatoroga i njegovim rogovima steći basnoslovno bogatstvo. Kad su njene sestre čule za ovo proročanstvo, proklele su je jer je prorekla zlatorogu smrt. Tako se skamenila kad se vratila pod Prisojnik.

Slovenski planinski muzej u Mojstrani
Slovenski planinarski muzej predstavlja očuvanu slovensku planinarsku baštinu, prirodoslovne sadržaje slovenskih planina, biljnog i životinjskog svijeta, kao i prikaz opreme nekad i danas, funkcioniranje službi spašavanja, doživljaj bivka i slično. Kažu Slovenci da je to prvi igrabilni muzej u svijetu. Sadržaj je vrlo zanimljiv; escape room i bivak i ploče sa kviz sadržajem su svakako razlog za doći i vidjeti ovaj muzej. U ponudi je (uz doplatu) i VR izazov uspona na Triglav.

Slap Peričnik
Iako se piše u jednini ustvari ga čine dva slapa: donji i gornji, od kojih je donji višlji, odnosno 52 m visok, dok je gornji visok samo 16 m. Ono što oba slapa čini specifičnima je to što se može doći iza njih, i gledati slap sa "nutarnje" strane. Zaista je impresivna snaga kojom se razbija voda kada Peričnik dotakne kamen.

Tekst i fotografije: Željka Žirovčić

Rab - Otok sreće

Rab je otok na istočnoj strani Jadranskog mora, zanimljiv po tome, što za razliku od ostalih većih jadranskih otoka ima samo osam naselja: Banjol, Barbat na Rabu, Kampor, Lopar, Mundanije, Palit, Rab i Supetarska Draga.
Zbog svog položaja Rab je iznimno povoljan za odvijanje turističkih aktivnosti, samo su Mundanije kopneno naselje. No, Rab je do prije par desetljeća bio isključivo poljoprivredno orijentiran, te turizam na samom otoku još prolazi kroz brojne izazove, ali se i odupire nekim pomodnim trendovima.
Zanimljivost Raba je da broj stanovnika ne opada, a tranzicija od poljoprivrede do turizma ne odvija se brzo i nasilno.
Za razliku od svog južnijeg susjeda Paga, Rab je čak 40% prekriven šumom, što ga čini iznimno zanimljivim za šetnje i uživanje u krajoliku. Čak 106 ha otoka čini šuma Dundo koja je od 1949. godine pod stalnom zaštitom države, a danas je u kategoriji posebnog rezervata šumske vegetacije, te je jedna od rijetkih očuvanih šuma hrasta crnike na Mediteranu.

Premužićeva staza

Osim one velebitske ljepotice i velebnog djela šumarskog inženjera Ante Premužića, njegovo ime nosi i predivna staza na Otoku sreće – Rabu. Staza od crkve Sv. Petra u Supetarskoj dragi (radi se o jednoj od najbolje očuvanih romaničkih građevina na istočnoj obali Jadrana), do Lopara duga je cca 6,5 km i pruža prekrasan doživljaj grebenske staze, sa nekih 150 m visinske razlike u jednom smjeru, što je svakako pogodno za planinare koji teže uživanju. Na stazi se nalaze brojna arheološka i etnološka nalazišta. Prije nekoliko godina, na toj činjenici pokrenut je projekt: Rab Arheological Traces, a dio Premužićeve od Supetarske drage do Lopara, na koju vas vodimo je unutar tog projekta markiran za planinare i bicikliste kao Frux trail. Najznačajniji dio te staze je Fruška lokva, koja svoj izgled mijenja čak i do jezerskog oblika, za vrijeme većih kiša, a možda najatraktivniji je predio Fruge, odnosno fascinantna erozija tla.
Na ovom području održavaju se brojne aktivnosti u vidu hodanja, bicikliranja, te umjetničkih kolonija.

Nakon izlaska iz djelomično travnatog i zemljanog terena zastaje dah od predivnog pogleda prema moru, Loparu, ali i Velebitu. Spustili smo se na Rajsku plažu u Loparu, koja je u gotovo svako doba godine sasvim prihvatljiva za namočit nogice i rekuperirat se za povratak.

Uvala Zavratnica

Kako staza na Rabu nije zahtjevna vodimo vas i u Uvalu Zavratnica. Do Zavratnice, koja slovi kao jedna od najljepših uvala na hrvatskoj obali i kao značajni krajobraz, može se doći na dva načina; planinarskom stazom koja kreće par desetaka metara prije vidikovca ili stazom uz more od Jablanca. Zavratnica je dio Parka prirode Velebit, staza s vidikovcem izgrađena je početkom 20. stoljeća, kao i šetnica uz more. Negdje u to vrijeme Zavratnica postaje skrovito ljetovalište bečke i praške elite.

Po svom postanku Zavratnica je potopljena bujična dolina s kanjonskim liticama visokim oko 100 m. Dužina zaljeva iznosi oko 900 m, a širina varira između 50 i 150 m. Nastala je u slojevima kredne starosti iz kojih se zbog velike razlomljenosti formiraju brojni sipari koji su zaustavljeni podzidima, te sadnjom drveća i niskog raslinja. U Zavratnici je izbrojano 129 biljnih vrsta, od čega 100 autohtonih i 29 alohtonih vrsta.

Tekst i fotografije: Željka Žirovčić

Planina Tara je jedna od najpoznatijih planina u Srbiji i dio planinskog lanca Dinarida. Nalazi se na zapadu zemlje, u blizini granice s Bosnom i Hercegovinom. Tara je prepoznatljiva po svojoj netaknutoj prirodi, bogatim šumama, prostranim livadama, dubokim klancima i kristalno čistim rijekama.

Planina Tara je dio Nacionalnog parka Tara, koji je osnovan 1981. godine i prostire se na površini od 19 175 hektara. Nacionalni park Tara je zaštićeno područje prirode koje obuhvaća raznolike ekosisteme, kao što su guste šume crnog bora, jele, bukve i hrasta, ali i prostrane livade i pašnjake.

Na planini se nalazi i jedan od najdubljih kanjona u Europi, kanjon reke Drine, koji pruža spektakularne poglede i prilike za istraživanje. Tu se također nalazi i poznati vidikovac Banjska stena, koji nudi panoramski pogled na kanjon i okolne planine.

Planina Tara je popularna destinacija za ljubitelje prirode i avanturiste. Posjetitelji mogu uživati u raznim aktivnostima, kao što su planinarenje, biciklizam, vožnja kanuima ili kajacima na rijeci Drini, ribolov, šetnje prirodom i promatranje divljih životinja. Na planini se nalazi i nekoliko planinskih vrhova, kao što su Zborište, Kozji rid i Trestenik, koji pružaju izazov za planinare.

Planina Tara je također poznata po svojoj kulturnoj baštini. Na njoj se nalazi etno selo Drvengrad, koje je projekt reditelja Emira Kusturice. Ovo selo oživljava tradicionalnu arhitekturu i način života u regiji i privlači mnoge posjetitelje.

Dolomiti ili Dolomitske Alpe (ladinski jezik: Dolomites; talijanski jezik: Dolomiti; furlanski jezik: Dolomitis) planinska su skupina u istočnim Alpama u Italiji. Nalaze se većinskim dijelom u provinciji Belluno (Veneto), a ostalim, manjim dijelom, u provincijama Južni Tirol i Trentino (sve u sjeveroistočnoj Italiji). Dogovorno, proteže se od rijeka Adige na zapadu do Piave na istoku, i između dolina Puster na sjeveru i Sugana na jugu. U kolovozu 2009. godine su Dolomiti proglašeni prirodnom snjetskom baštinom UNESCO-a
U Dolomitima se nalazi 21 vrh viši od 3.000 m nadmorske visine i oni pokrivaju površinu od oko 141.903 hektara. Tu se nalaze neki od najljepših alpskih krajolika s vertikalnim stijenama, strmim liticama i velikom gustoćom uskih, dubokih i dugih dolina. Tu se izmjenjuju raznoliki krajolici velikog geološkog značaja, kao što su prirodni stupci i zidovi, krške formacije (najveći broj različitih vapnenačkih formacija na ograničenom prostoru na svijetu) je, vrhovi i ledenjaci. Oni svjedoče o bogatoj geomorfološkoj prošlosti stijena koje su oblikovane erozijom, potresima i glacijacijom. Neke samostalne stijene su više od 1.500 m od svog dna, te spadaju u najviše vapnenačke litice na svijetu. Zbog toga su na ovom području česta klizišta tla, poplave i lavine.
Ovaj naizgled suhoparni tekst, ipak zagolica maštu svakoga tko voli prirodu i planinarenje. Iako sam se do prije nekih godinu dana opirala odlasku na Dolomite, jer je tamo gužva, tam' svi idu... ipak me ta ljepota prirode i posebnost krajolika jednostavno privukla sebi.
Brojni upiti za Dolomite "omekšali" su me i u travnju 2023. otisnuli smo se u prvu izvidnicu. Moram priznat pokleknula sam na prvi udisaj te ljepote.
Otisnuli smo se u Južni Tirol, u izvidnicu. Prtili smo snijeg na jodnoj od ljepših staza u Dolomitima - Adolf Munkel Trailu. Bilo je sve kako treba, pripremili smo se za ljeto i vođenje ljudi tamo.
No, uvijek znatiželja radi svoje, nije to dosta Dolomita, ljudi žele još, za ovu godinu pripremili smo još jedne, u okolici Cortine d'Ampezzo, koji obuhvaćaju puno zvučnih imena. Nadamo se da nam ova godina nosi još Dolomita i mjesta za otkrivanje.

Fotografije: Željka Žirovčić
Tekst: Wikipedia&Željka Žirovčić