Štrbački buk
Štrbački buk sa dvije strane - ili kad te google maps "zezne", pa vidiš istu ljepotu s dvije strane. Krenuli smo na Unu, odnosno u NP Una, koji se nalazi u okolici Bihaća. Rezervirali smještaj isplanirali sve, no navigacija je htjela da vidimo Štrbački buk i sa hrvatske strane. To je bilo skroz mimo plana, ali isplatilo se. Iako poprilično neuređeno, odnosno, kao da je započeto sa uređenjem pa stalo, nema gužve i već ovdje uživamo u pogledu na ovaj 24,5 m visok slap. Gledamo na drugu stranu, na koju smo ustvari i planirali ići i vidimo da tamo postoje drvene, uređene staze, vidikovci, da je pomalo i gužvica. Pomalo zbunjeni drugi put ulazimo u BiH, objašnjavaju nam na granici kako je hrvatski dio u privatnom vlasništvu, dok je u Bosni sve pod Nacionalnim parkom Una. Uz poneku šalu i koristan savjet odlazimo na bosansku stranu, ulazi su uređeni, ima ih više, ovisno koliko se želi hodati/voziti i slično, ulaz se naplaćuje, ali izgrađena šetnica i vidikovci, koji vode sve do Une, koja je na ovom dijelu poprilično divlja ostavljaju bez daha.
Martin Brod
Nekako volim te legende, uvijek mi je zanimljivo pročitat, doći na mjesto i razmišljat da li je legenda, samo legenda ili je ipak nešto više.
Ova legenda kaže: „Nekad davno izuzetno lijepa djevojka Marta, zaljubila se u momče kudrave kose i garava lica koji je živio tamo preko na drugoj obali Une. Roditelji njeni ni da čuju za tu vezu i ljubav... Jednog dana u kasno doba krene Marta put Une, zadigne skute od suknje, pa krenu preko broda svome dragom. Okliznula se na skliskoj unskoj sedri i pala u vodu, a na površini smaragdne vode samo se kratko zadržala njena zlatno-plava djevojačka kosa. Taj gaz, odnosno brod kako ga mještani zovu, prozvaše Martin Brod. Zbog nesretne ljubavi dvoje mladih ljudi, a u spomen na djevojku Martu i do danas nezaboravljenu zabranjenu ljubav, ovo mjesto je dobilo naziv Martin Brod.“
Bilo kako bilo predivno mjesto, sa dva slapa: Milančev buk, koji se još naziva Veliki buk i najveći je slap na Uni i Mali slap. Nešto iznad samog Milančevog buka nalazi se bučnica, odnosno ekološka veš mašina, u kojoj se i danas peru veliki predmeti poput deka i slično, naravno bez uporabe kemijskih sredstava, samo snaga vode, koja u bačvi stvara centrifugu, te stari mlin, koji je također i dalje u funkciji. Nakon razgledavanja i prezentacije rada bučnice i mlina od strane domaćina, odlazimo na Martinu stazu, koja nas preko jednog lijepog vidikovca na željeznički most i Unu vodi do Malog slapa.
Smještaj Čardaklije
Kada smo krenuli birat smještaj zamišljali smo nešto ovakvo i ostvarilo se!
Na prvu, kako to obično u Bosni biva oduševili su nas domaćini u Čardaklijama, koje se nalaze u selu Vrtoče. Domaćinstvo postoji već 150 godina i tradicija je obitelji Radošević. A povijest kaže kako je 1858. jedan od trojice braće, Ilija, odselio se od braće, napravio neobičnu kuću, visoku i vitku, koju mještani nazvaše „čardak“, a njene ukućane „Čardaklije“. Ilijin je sin Nikola, kada su davane tapije na posjed, za svoj čardak dobio broj 10.Jedan od trojice Nikolinih sinova, Vid ostao je na posjedu, bavio se zemljoradnjom i sve do smrti održavao domaćinstvo živim. Kuće je odavno nestalo, nestalo je Ilije, Nikole, nestalo je i pradjeda Vida, a „Čardaklije“ su do danas ostale da održavaju tradiciju i način života svojih predaka tamo gdje ih je život davno doveo da se „ustave i zakuće“.
Hrastova šuma koja okružuje cijelo domaćinstvo, domaće životinje i seoske kućice blizu, a opet dovoljno udaljene od centralnog objekta povratak su u neka drugačija vremena i idealna za reset od ubrzanog života i stresa. Kada se tome pridoda poznata bosanska ljubaznost i gostoljubivost uz odlične gastro trenutke, jasno je zašto smo ostali toliko oduševljeni ovim vikend boravkom
Podzemni vojni aerodrom Željava
Službeni naziv ovog vojnog kompleksa je Klek 505. Građen je 60-ih godina prošlog stoljeća za vrijeme Hladnog rata. Jugoslavija ga je gradila u potpunoj tajnosti i bio je jedan od 2 dežurna vojna aerodroma. Strateški pozicioniran služio je za obranu i zračni nadzor teritorija, ali i mjesto koje je skriveno od radarskih pogleda sa Zapada
Proteže se na 7 milijuna m² i danas je u vlasništvu vojske Republike Hrvatske. Aerodrom se većim djelom nazali u RH dok su 2 piste na teritoriju BiH u smjeru Grada Bihaća.
Kompleks se može podijeliti na tri dijela: kasarne, tuneli i piste.
Tuneli su zasigurno najzanimljiviji i najimpozantniji dio ovog kompleksa. Ulaz u tunele građeni su u obliku aviona Mig 21. A svi tuneli, koji se nalaze unutar planine Plješivice međusobno su povezani, tako da dajumogućnost zavirivanja i istraživanja. Osim tunela tu se nalaze i brojene prostorije koje su bile namijenjene osoblju koje je upravljalo cijelim kompleksom i avionima, ali i kao mjesta boravka, u slučaju napada atomskim oružjem, od kojeg se u Hladnom ratu osobito strahovalo.
Kasarne se nalaze na samo ulazu u vojni kompleks neposredno uz istoimeno selo Željava. U početnom djelu nalazi se desetina zgrada koje su služile kao komandni centar, kasarne, učione, mehaničarske radione, generatori, kuhinja i dr. Također se u dvorištu vojarne nalaze igrališta i vježbališta za zaposlenike.
Piste su izgrađene na samim izlazima iz tunela i međusobno su povezane. Piste su uzletno – sletne te se pored njih nalaze i pomoćne piste. Uz same piste postavljena je i raketna obrana koja je služila za obranu cijelog aerodroma.
Tekst i fotografije: Željka Žirovčić
Bugarska – zemlja predivne prirode i odlične gastronomije
U Bugarskoj sam do sad bila turistički, ali upila sam neke hintove koji su itekako bili korisni. Tipa da se za predjelo služi salata i rakija, a rakija… napomeni da želiš malu, ako nemreš spit deci! Svakako me se dojmila i željela sam ju ponoviti i približiti drugima. Odluka za godišnji i izvidnicu je donijeta još tamo davno u veljači. Dugo smo se spremali, ali je i brzo došla.
Sedam rilskih jezera
Sedam rilskih jezera (Sedemte riški ezera ili Sedemte rilski ezera) su skupina ledenih jezera, smještenih u sjeverozapadnoj Rili. Sedam Rilskih jezera su najposjećenija skupina jezera u Bugarskoj. Jezera se nalaze između 2.100 -2.500 metara nadmorske visine. Planina Rila prostire se na površini od 2 629 km², a na površini od 81 000 hektara prostire se Nacionalni park Rila. Sedam jezera predstavljaju turističku atrakciju u Bugarskoj zbog svog prirodnog okoliša. Jezera su smještena jedan iznad drugoga i povezana su malim potocima, koji tvore sićušne slapove i kaskade.
Svako jezero nosi ime povezano s njegovom oku najkarakterističnijom značajkom. Najviša se zove Salzata (“Suza”) zbog svojih čistih voda koje omogućuju vidljivost u dubini. Sljedeći, po visini na kojoj se nalazi nosi ime Okoto (“Oko”) gotovo savršeno ovalnog oblika. Okoto je najdublje kraško jezero u Bugarskoj, dubine 37,5 metara. Babreka (Bubreg) je jezero s najstrmijim obalama cijele skupine. Bliznaka je najveća po površini. Trilistnika ima nepravilan oblik i niske obale. Najpliće je jezero Ribnoto Ezero, a najniže je Dolnoto Ezero (Donje jezero), gdje se vode koje teku iz ostalih jezera okupljaju u rijeku Dherman.
Sve u svemu Rilska jezera su predivna, staze oko njih su divno uređene. Prirodna ljepota koja ostavlja bez daha, iako vikendom preposjećena, radnim danom i kada pomno isplaniraš put, kao što mi to radimo predivna je i može se uživati bez gužve i guranja.
Inače, mjesto s kojeg se kreće otvorenom žičarom/sedežnicom prema Rilskim jezerima se zove Paničište. Nekom tko se boji visine i tih sedežnica (a to sam ja) previše je simbolike u tom imenu 😊, ali nije bilo prestrašno. Od Paničišta žičara vozi do hiže “Rilska jezera”
Planinarski domovi u Bugarskoj zovu se hiže, što zvuči vrlo simpatično i lako je pamtljivo.
Postoji mogućnost dolaska do hiže džipovima, koji voze prije nego se žičara otvori, što omogućuje izbjegavanje gužve ranim dolaskom, ili za nekog kome vožnja žičarom nikako nije opcija. Iako, mislim ako sam ja preživjela – može svatko!
Hiža „Rilska jezera“ poprilično je velika, postoji mogućnost noćenja, dosta uredna i odlično je mjesto za okrijepu nakon obilaska jezera. Zanimljivo je kako na samoj stazi nismo, unatoč popriličnom broju ljudi vidjeli niti jedan bačeni papirić ili neki „teži“ otpad, čini nam se da Bugari dosta drže do svojih prirodnih ljepota i ljudi koji dolaze na ovakva mjesta imaju osviještenu planinarsku kulturu.
Musala – najviši vrh Balkana
Nakon posjeta Rilskih jezera odlazimo u naš smještaj – predivan apart hotel u Borovetsu, koje je veliko skijaško odredište brojnim Bugarima, ali i ostalim žiteljima Balkana tokom zimskih mjeseci. Na 10-ak minuta hoda od hotela polazi žičara Yastrebets, koja penjanjanje na najviši vrh Balkana čini jako jednostavnim, jer za 25 minuta vožnje doveze nas na 2.369 mnv. Što znači da do Musale imamo samo 556 m uspona. Iako, sam pročitala da je ova žičara svima ugodnija, jer je zatvorena gondola, meni je na momente bila užasno stresna i uz nepopijenu kavu ujutro nisam bila nešto sretna po izlasku iz gondole😊
Istina je da nam je taj dan prognoza bila li-la i da nam se baš nije dalo. Ali, tu smo laganini i idemo, jedino ograničenje nam je zadnja vožnja u 18:30, ali s obzirom na našu kondu to možemo i da se vučemo „kak' megla“.
Musala se također nalazi na planini Rila, koja pripada planinskom masivu Rodopa, a značenje riječi Rila je trakijskog porijekla od riječi “roula“ i znači “puno vode“, pa tako i na putu za Musalu srećemo brojna ledenjačka jezera. Zanimljivo je da jezero uz hižu Musala nosi ime Alekovo jezero, prema Aleku Konstantinovu, kojeg se smatra začetnikom bugarskog turizma, pa su prema njemu nazvani i jedan vrh na Rili, turistički centar na Vitoši, ali i jedno raskrižje u Chicagu.
Kao najviši vrh ili „krov Balkana“ Musala privlači najviše posjetitelja, a sama Rila ima preko 100 dvijetisućnjaka.
Staza od žičare do Hiže Musala kamena je, ali više-manje ravna sa malim silaskom na kraju, dom radi, ali uz prethodnu najavu, odnosno vjerojatno je tijekom ljetne sezone otvoren bez obzira na najavu. Od doma kreće malo žešći uspon, ali staza je unatoč terenu dosta jednostavna, nema nikakvih provalija niti ičega što bi bilo kome radilo nekakav problem. Nakon savladavanja uspona dolazimo opet do jezera i krećemo se opet po ravnom, čak se nudi i malo travnatog terena, pa čak i blata, na kojem su postavljeni svojevrsni mostići, kako bi to izbjegli, jer kamenjar i blato na gojzama nisu neka sreća.
Opet kreće blagi uspon, koji nas vodi do skloništa Ledeno jezero, dakle sklonište na 2.720 mnv, uredno, ima kave i u osvježavajućih napitaka. Sad se čovjek pita… Bugarska, sklonište, 2.720, ali je tako! Svaka čast. Ledeno jezero najviše je balkansko jezero na 2.709 mnv i od njega do krova Balkana dijeli nas nekih 30 minuta ugodnog hoda. Kada su gužve preporuka je ići po zimskom usponu, koji je teži i pruža ljepše vidike. No mi smo bili za vrijeme oblačnog, radnog dana, pa nije bilo potrebe.
Stižemo na Musalu, nekako je dobar osjećaj biti tu, iako nemamo nikakav pogled, mir tišina, dolazi još jedan par s kojim razmjenjujemo fotografske usluge, ispijamo Pirinsko, jer Rilskog nema, odmaramo i lagano se spuštamo prema žičari, koja meni i dalje izaziva stres, no budem gledala fotke, a ne ispod sebe i to je to.
Gastronomija
Dakle, smještaj smo našli u Borovetsu, koje je dosta turistički razvikano, što znači dozu komercijalizacije i jela koja ne odaju dojam gdje smo.
Neposjedovanje vozačke dozvole daje mi ogroman prostor zguglati sve što se zguglat da. A osobito puno pažnje posvećujem tom gastro djelu. Tako sam otkrila Samokov, nekih 10-ak km udaljen od Borovetsa, sa dva restača, koja imaju odlične recenzije na googleu, izgledaju kao ono što želimo, a i ponuda jela je upravo ono što želim prenijeti Nedjeljku, nakon svih mojih priča o klopanju i otkopčavanju remena u Sofiji 2019 😊
I zaista, uživali smo u delicijama u Staroj kući i Kaymakanovoj kući, u hrpi povrća, salata, kruščića, rakija, odličnog crnog vina od kojih treba posebno istaknut mavrud, karakteristično vino južne Bugarske, kojeg krasi tamna boja i note šumskog voća, a odležavanje u hrastovim bačvama daje mu taman onu potrebnu težinu da savršeno paše uz odlična jela. Od salata za predjelo, serviranih s rakijom, za otvaranje apetita, do glavnih jela, kuhanih/pečenih u tradicionalnim glinenim posudama, uživali smo u svakom zalogaju.
Tekst i fotografije: Željka Žirovčić
Kranjska Gora udaljena je samo cca 2,5 h od Zagreba i idealna je destinacija u svako godišnje doba.
Zimi je odredište brojnim skijašima, ali to svakako nije jedini adut ovog predivnog mjestašca, okruženog najvišim vrhovima Julijskih Alpi. Ne možemo više nabrojati koliko smo se puta zaustavili uz predivno jezero Jasna, koje nas uvijek oduševi svojom ljepotom, pogledom i refleksijom Prisojnika i Razora, cesta preko Vršiča poseban je doživljaj, osim za one osjetljive na zavojite ceste, rijeka Pišnica, slap PeričnikTamar, Dolina Vrata, Srednji Vrh, Gozd Martuljek ljepote su na dohvat ruke, odnosno noge.
Od nekada pastirskog sela po imenu Borovška ves do turističkom mamca prošlo je podosta vremena i za to su ključna dva infrastrukturna događaja, prvi je izgradnja ceste preko Vršiča, koji je i danas bitan čimbenik u svakom smislu, a drugi je željeznica, koja danas ne prometuje na tom području. Nakon toga počela je izgradnja žičara. Sa svojih 800 m nadmorske visine, u nekim malo drugačijim zimama, od ovih zadnjih, Kranjska Gora bila je idealna za skijaše sa cijelog ex Yu prostora. Ali, mudri Slovenci, kao da su predosjetili klimatske promjene, nisu stvar prepustili slučaju i fokusirali se samo na skijanje, pa je tako Kranjska Gora ishodište brojnih planinarskih staza, ali i biciklističkih, jedna od ljepših i najdužih biciklističkih staza koju smo vidjeli se nalazi upravo ovdje - kružna biciklistička staza vodi od Kranjske Gore preko Bleda, Bohinja, Tolmina, Kobarida, Bovca i Vršiča natrag do Kranjske Gore. Cijeli krug dugačak je 232 km.
Ukoliko meteorološke prilike nisu naklonjene u trenutku boravka u Kranjskoj Gori u ponudi se nalaze četiri muzeja, od kojih je nama najzanimljiviji Slovenski planinski muzej u Mojstrani o kojem će biti još riječi u zasebnom pasusu, a osim njega tu su još Nordijski center Planica, Pocarjeva domačija i Liznjekova hiša. Osim muzeja svakako valja potražiti i okrijepu u nekoj od lokalnih gostišča, ono što smo mi probali i što svakako možemo preporučit je Gostilna Jožica u Gozd Martuljku i Lačni Kekec u Kranjskoj Gori, Mihov dom na vršičkoj cesti, Šurc u Rateču.
Teško je sve skratiti i napraviti nekakav koncizan opis Kranjske Gore, ali u nastavku su naše najdraže destinacije u Kranjskoj Gori i njenoj okolici.
Jezero Jasna
Ne brojimo više posjete ovoj ljepotici, često nam se nađe na putu i uvijek smo spremni izdvojit vrijeme za nju. Prisojnik i Razor gordo se ogledaju u bistrini i plavetnilu ovog prekrasnog jezera, stric Vitranc uvijek budno motri na posjetitelje i spreman je pozirat za možda i najčešću razglednicu Kranjske Gore.
Vršič i njegova cesta
Otprilike negdje koliko puta smo zastali na Jasni, provozali smo se i po vršičkih 50 serpentina. Prijevoj je to koji spaja Kranjsku Goru s Dolinom Soče, nalazi se malo ispod samog istoimenog vrha koji se nalazi na 1737 mnm. Vršič je mjesto susreta brojnih planinara i ishodište brojnih staza, prema Maloj Mojstrovki, Prisojniku, Slemenovoj špici, ali također nudi mogućnost spavanja u nekoj od jako dobro uređenih domova - Tičarjev, Poštarski, Erjavčeva koča.
Pogledi s Vršiča također ostavljaju bez daha, a jedan od njih je našu iduću točku.
Ajdovska Deklica
Ajdovska deklica bila je dobrog srca. Živjela je pod prevjesnim zidinama Prisanka (ili Prisojnika) i vodila putnike kroz snježne nanose preko Vršiča do Trente. Kad su se putnici vraćali, ostavljali su joj hranu ispod Prisojnika, tako da nikada nije bila ni žedna, ni gladna.
No, imala je i drugu službu. Posjećivala je mlade majke i novorođenčad i proricala njihovu sudbinu.
Jedne noći posjetila je seljanku u Trenti koja je upravo rodila sina. Dok je majka spavala, deklica je tiho prišla djetetu i prorekla mu da će postati lovac te da će ustrijeliti zlatoroga i njegovim rogovima steći basnoslovno bogatstvo. Kad su njene sestre čule za ovo proročanstvo, proklele su je jer je prorekla zlatorogu smrt. Tako se skamenila kad se vratila pod Prisojnik.
Slovenski planinski muzej u Mojstrani
Slovenski planinarski muzej predstavlja očuvanu slovensku planinarsku baštinu, prirodoslovne sadržaje slovenskih planina, biljnog i životinjskog svijeta, kao i prikaz opreme nekad i danas, funkcioniranje službi spašavanja, doživljaj bivka i slično.Kažu Slovenci da je jedini igrificirani muzej, iako mi nismo od tri posjeta ni jednom uspjeli ostvariti VR uspon na Triglav, što je navodno u ponudi, sadržaj je svakako zanimljiv i escape room i bivak i ploče sa kviz sadržajem su svakako razlog za doći i vidjeti ovaj muzej.
Slap Peričnik
Iako se piše u jednini ustvari ga čine dva slapa: donji i gornji, od kojih je donji višlji, odnosno 52 m visok, dok je gornji visok samo 16 m. Ono što oba slapa čini specifičnima je što se može ući u njih, odnosno proći u stijenu iza njih. Zaista je impresivna snaga kojom se razbija voda kada Peričnik dotakne kamen.
Tekst i fotografije: Željka Žirovčić
Rab - Otok sreće
Rab je otok na istočnoj strani Jadranskog mora, zanimljiv je po tome što za razliku od ostalih jadranskih otoka ima samo osam naselja: Banjol, Barbat na Rabu, Kampor, Lopar, Mundanije, Palit, Rab i Supetarska Draga.
Zbog svog položaja Rab je iznimno povoljan za odvijanje turističkih aktivnosti, samo su Mundanije kopneno naselje. No, Rab je do prije par desetljeća bio isključivo poljoprivredno orijentiran, te turizam na samom otoku još prolazi kroz brojne izazove, ali se odupire nekim pomodnim trendovima.
Zanimljivost Raba je da broj stanovnika ne opada, tranzicija od poljoprivrede do turizma ne odvija se brzo i nasilno.
Za razliku od svog južnijeg susjeda Paga Rab je čak 40% prekriven šumom, što ga čini iznimno zanimljivim za šetnje i uživanje u krajoliku. Čak 106 ha otoka čini šuma Dundo koja je od 1949. godine pod stalnom zaštitom države, a danas je u kategoriji posebnog rezervata šumske vegetacije, te je jedna od rijetkih očuvanih šuma hrasta crnike na Mediteranu.
Premužićeva staza
Osim one velebitske ljepotice i velebnog djela šumarskog inženjera Ante Premužića, njegovo ime nosi i predivna staza na Otoku sreće – Rabu. Dio staze od crkve Sv. Petra u Supetarskoj dragi (radi se o jednoj od najbolje očuvanih romaničkih građevina na istočnoj obali Jadrana), do Lopara je dugačka cca 6,5 km i pruža prekrasan doživljaj grebenske staze, sa nekih 150 m visinske razlike u jednom smjeru, što je svakako pogodno za planinare koji teže uživanju. Na stazi se nalaze brojna arheološka i etnološka nalazišta. Prije nekoliko godina, na toj činjenici pokrenut je projekt: Rab Arheological Traces, a dio Premužićeve od Supetarske drage do Lopara, na koju vas vodimo je unutar tog projekta markiran za planinare i bicikliste kao Frux trail. Najznačajniji dio te staze je Fruška lokva, koja svoj izgled mijenja čak i do jezerskog oblika, za vrijeme većih kiša, a možda najatraktivniji je predio Fruge, odnosno fascinantna erozija tla.
Na ovom području održavaju se brojne aktivnosti u vidu hodanja, bicikliranja, te umjetničkih kolonija.
Nakon izlaska iz djelomično travnatog i zemljanog terena zastaje dah od predivnog pogleda prema moru, Loparu, ali i Velebitu. Spustili smo se na Rajsku plažu u Loparu, koja je u gotovo u svako doba godine sasvim prihvatljiva za namočit nogice i rekuperirat se za povratak.
Uvala Zavratnica
Kako staza nije zahtjevna vodimo vas i u Uvalu Zavratnica. Do Zavratnice, koja slovi kao jedna od najljepših uvala na hrvatskoj obali i kao značajni krajobraz, može se doći na dva načina, planinarskom stazom koja kreće par desetaka metara prije vidikovca ili stazom uz more od Jablanca. Zavratnica je dio Parka prirode Velebit, staza s vidikovcem izgrađena je početkom 20. stoljeća gornja , kao i šetnica uz more. Negdje u to vrijeme Zavratnica postaje skrovito ljetovalište bečke i praške elite.
Po svom postanku Zavratnica je potopljena bujična dolina s kanjonskim liticama visokim oko 100 m. Dužina zaljeva iznosi oko 900 m, a širina varira između 50 i 150 m. Nastala je u slojevima kredne starosti iz kojih se zbog velike razlomljenosti formiraju brojni sipari koji su zaustavljeni podzidima, te sadnjom drveća i niskog raslinja. U Zavratnici je izbrojano 129 biljnih vrsta, od čega 100 autohtonih i 29 alohtonih vrsta.
Tekst i fotografije: Željka Žirovčić
Planina Tara je jedna od najpoznatijih planina u Srbiji i dio planinskog lanca Dinarida. Nalazi se na zapadu zemlje, u blizini granice s Bosnom i Hercegovinom. Tara je prepoznatljiva po svojoj netaknutoj prirodi, bogatim šumama, prostranim livadama, dubokim klancima i kristalno čistim rijekama.
Planina Tara je dio Nacionalnog parka Tara, koji je osnovan 1981. godine i prostire se na površini od oko 19 175 hektara. Nacionalni park Tara je zaštićeno područje prirode koje obuhvaća raznolike ekosisteme, kao što su guste šume crnog bora, jele, bukve i hrasta, ali i prostrane livade i pašnjake.
Na planini se nalazi i jedan od najdubljih kanjona u Europi, kanjon reke Drine, koji pruža spektakularne poglede i prilike za istraživanje. Tu se također nalazi i poznati vidikovac Banjska stena, koji nudi panoramski pogled na kanjon i okolne planine.
Planina Tara je popularna destinacija za ljubitelje prirode i avanturiste. Posjetitelji mogu uživati u raznim aktivnostima, kao što su planinarenje, biciklizam, vožnja kanuima ili kajacima na rijeci Drini, ribolov, šetnje prirodom i promatranje divljih životinja. Na planini se nalazi i nekoliko planinskih vrhova, kao što su Zborište, Kozji rid i Trestenik, koji pružaju izazov za planinare.
Planina Tara je također poznata po svojoj kulturnoj baštini. Na njoj se nalazi etno selo Drvengrad, koje je projekt reditelja Emira Kusturice. Ovo selo oživljava tradicionalnu arhitekturu i način života u regiji i privlači mnoge posjetitelje.
Bled i Bohinj na naš način kako od milja nazivamo ovaj naš izlet je jedan od naših najmanje kondicijski zahtjevnih izleta. To nikako ne znači manje prekrasnih krajolika i posebnih doživljaja.
Krn je sa svojih 2244 m najviši vrh Krnskog pogorja, koje se strmo uzdiže nad srednjim dijelom rijeke Soče. Pogled sa vrha seže do Jadranskog mora, Dolomita, Austrijskih vrhova, Karavanki i Kamniško-Savinjskih Alpi, a cijele Julijske Alpe su kao na dlanu.
Krnsko jezero je najveće slovensko visokogorsko jezero. Nalazi se na visini 1391m. Dugo je 300m, široko 150m i 18m duboko. Sa jezera je lijep pogled prema Krnu i njegovim susjednim vrhovima. Kupanje u jezeru je zabranjeno zbog očuvanja ekosustava jezera, koji je ugrožen zbog umjetno naseljenih riba.
Premužićevu stazu danas smatramo pravim remek-djelom graditeljstva jer je građena u kamenu - suhozidu, te je položena tako da nas na vrlo jednostavan način vodi u najsurovije i najkrševitije dijelove sjevernog Velebita – Hajdučke i Rožanske kukove. Proteže se hrptom planine od Zavižana do Baških Oštarija u srednjem Velebitu i duga je 57 km. Staza nema teških uspona pa je pogodna i za posjetitelje nenavikle na planinarenje. S Premužićeve se staze odvaja nekoliko uspona na neke od najljepših vrhunaca sjevernog i srednjeg Velebita – Gromovaču, Crikvenu, Šatorinu i druge. Kroz Nacionalni park „Sjeverni Velebit“ prolazi 16 km staze, a na otprilike dva sata hoda od Zavižana nalazi se planinarsko sklonište Rossijeva koliba.
Kamniško sedlo nalazi se na visini 1876 m, i granica je između dvije slovenske pokrajine, Gorenjske i Štajerske. Odlična je točka za fotografe (i one koji to nisu, naravno). Sa sedla se pružaju prekrasni vidici na sve strane svijeta: na sjever na Logarsku dolinu, na jug na dolinu Kamniške bistrice, na zapad na obližnje vrhove Kamniško-Savinjskih Alpa, Branu, Tursku goru i Mrzlu goru, a na istok na Planjavu i Ojstricu.
Osorčica je planina na otoku Lošinju, s čijeg se vrha Televrine (588m) pruža pogled na cijeli cresko-lošinjski arhipelag, obale Istre, ostale Kvarnerske otoke, Velebit, a ponekad čak i do Gorskog kotara, Triglava i zadarskih otoka.